... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu SD županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija uvatit mater na baketinu da mi se potpiše na pristupnicu :-P, od 1977. godine.
Moji E-mailovi:
Ako se kome od Vas ne da pisat ovod,
a tija bi mi poslat koju besidu
morete to obavit na slideće
adrese: priko GMail-a priko T-Com-a
pa ko voli nek izvoli ...
Ni prvi ni zadnji put je naš Mašograd pokaza koliko jema veliko srce. Znamo svi, nikome ruže ne cvitaju, ali, kako je voditeljica Miroslava Batina pročitala u tekstu citat od jednoga pametnoga čovika: Bogat nije oni ča jema, vengo oni ča darije od srca.
Skupila se večeras u naše kino, na koncert "Klape u Sućurcu" jedna prilično amorfna masa svita. I oni ča pivadu ka grdelini, i oni ča in je tovar ugazija na uvo, od oni ča su jedva završili pušku skulu, pa do svita sa par fakulteti. Svi je nji ujedinila misao da će svojin, makar i malin prilogon, pomoć potribitima. I jubav za klapsku pismu, naravno ...
Naš domaći svit, muška klapa „Podvorje“ i ženska klapa „Putalj“ dali su sve od sebe, cili naš MO isto tako, da dovedu tračak klapske pisme u ovo naše nesriknje malo misto. Ako dvorana i nije bila puna, skoro sve su karte bile prodane, puno je svita bilo opravdano spriječeno u dolasku. Pokrovitelji, to ka oni ča su ovako oli onako šušnili malo više, su Grad Kaštila i Ekograf, brez kojega će teško proč bilo koji događaj u Mašogradu.
Sve su to medijski popratili kaštelanski portali sucurac.info, Portal Grada Kaštela i Kaštelanska Panorama. Kako ne bi ostali uskraćeni i oni ča mislidu da kompjuteri služidu samo za igranje, i za meknit na Fejs „Evo sad san u kinu na koncertu“, rekla se koja besida i na Radio-Dalmaciji, Radio-Splitu i Nautic Radio Kaštilima.
Osin već nabrojani domaći klapa, došli su nan u pohode i klape iz bliskoga susidstva: Muška klapa Mriža iz Splita, ženska klapa Kurjože iz Podstrane, muška klapa Kampaneli iz Kaštili, muška klapa Kamen i ka cukar na kraju, Vokalisti Salone sa Špiron Jurićen ka Prvin.
I muški i ženske su dali sve od sebe, a virujte, to nije malo, i bilo je skroz lipo za čut. Znan da mi niki od vas ka ono baš i ne virujedu svaku, ali evo jedan mali izbor, po mome skromnome ukusu, od ove lipote za uši ča me je snašla večeras. A ako ćemo pravo, bilo i je lipo i vidit, a ne samo čut
I još su se na kraju svi skupili na pozornicu pa zapivali onu iz naslova. Ma ča ću van poć govorit, poslušajte, i neka pati oni koji je moga doć, a nije doša. Ja toliko!
Da je ovo bilo prošlu nedilju, bija bi mirakul da san uspija dovest Zakonitu na koncert, a ovako je to pomalo postalo uobičajeno.
Još se nije navikla na novi status, još se ustane ujutro ranije „da sredi po kući pri nego gre na posal“ ... a onda se siti di je, pa malo šalta u nižu brzinu ... ali priživićemo i to. Ovod smo večeras bili iz drugi razloga, da pomožemo onima ča in je teže nego nan, a ne da kukamo vlastitu sudbu kletu
I zato, samo da bude zdravlja, a sve ostalo onda moremo rješit. Zdravi i veseli bili!
Nikidan me je put odnija do obližnje selendre, ča se nekad davno, sa pravon, kitila nazivon „Najluđi grad na svitu“. Ni mi vrag da mira pa smo se svo troje, Zakonita, Vinka i ja, pojačani sa šurom (šurjakom, za sjevernjake) skalali do mora, prošetat priko „doline vješala“ i doznali, na najlipši mogući način, za ono ča se zove „prst sudbine“. Jer, kako drugovačije nazvat onega čuka u meni ča me je natira da u to doba prošetan po Rivi. Ma koji čuk, jastreb. Oli još bolje albatros, oni sa kriliman o šest metri. I sa keson odispod kljuna za nosit marendu na duge letove.
Svidoci smo, naročito u zadnji dvadesetak godin, uvoza svi bjelosvjetski pizdarija, koji jemadu malo oli ništa uporišta u našoj domaćoj tradiciji. Ko je spomenija Valentinovo, Svetoga Nikolu koji nosi darove? Noć Vještica?
A zašto, samo zato jer, eto, o tome piše i to slavi cili, ka ono, civilizirani svit, pa ajdemo onda i mi.
Nemojte me, judi, krivo razumit, nisan kontra modernoga, i ja san, u jednu ruku, čovik od tehnike, napretka, i ne pada mi napamet, ka Francuzima, privodit osnovne kompjuterske pojmove ka bajt=oktet, oli nazive fontova. Ka ča su neki Times New Roman preveli ka Rimsko Novo Vrijeme, oli Courier ka Dostavljač.
Ali, kad već jemamo svoje, domaće, nemojmo svaki put to pokakit i nekritički, tipa „digla žaba nogu“ kopirat svašta odsvukud. Jedna od stvari koje su mi posebno odile na živce je tzv. NORIJADA. prosipanje brašna, razbivanje po gradu i slično.
Čemu ovoliki uvod? Pa zato jer san na Rivi svedočija jednome plemenitome činu. Optimisti bi rekli da još u svići jema uja, a oni drugi da je to zadnji trzaj šterike pri vengo se udune.
Priko cile Rive špalir maturanti, dvored moderne piletine, odgojene na Facebooku, Playstationu i Nintendu, kako pleše TRADICIONALNI SPLITSKI PLES. Kojega je neki kreten od novinara (urednika?) u „Slobodnoj Dalmaciji“ nazva SPLITSKO KOLO
Nekome momku, maturantu, svaka mu čast i svaka mu dala, palo je to napamet za obilježit kraj godine, zanamisto one puste destrukcije i bezveznoga/beskorisnoga ludiranja u slavu inicijacije. Tzv. Norijade.
Sve splitske škole, pod budnin okon instruktora plesa, uvježbavale su danima Spliski ples, i valcer na pismu „Ta divna splitska noć“. Koji je to bija praznik za oči, za uši, a bome i za srce! Koje mi je nareslo bar dva broja kad san to čuja i vidija. Dosad bi se samo na jednu pismu naježija, svaki put kad je čujen ....
... većina aktera na Rivi su u doba ovoga događaja još bili u pelenan ...
... a ova recentna izvedba ST maturanti mi je natirala roj brokvic (čavlića,za sjevernjake) na nadlakticu, neka je u zraku bilo pri 30 nego 20 celzijusovaca. Naklon do poda, i svaka čast. Za ideju i za izvedbu!
Malo jeman razloga za smješak ove dane. Neću ni spominjat kako gren na Firule u posjete povirit jednoga čovika, a obađen is trojicu. Ili kako oko mene umiru časne starine od četrdeset, uvr glave pedeset godin.
Ne želin više od muke slušat vjesti, jer od početka do vremenske prognoze prosipljedu samo crnilo i demonštrancjune (prosvjede, za sjevernjake).
Već san napisa da me, okad pišen ovi blog, pere ideja sve ove moje misli, primjedbe, ukore i pohvale, ukoričin, uobličin u literarnu formu. Nije svako zlo ni za zlo, pa san nastoja korisno utrošit vrime u prvi i drugi misec, dokle san leža i sidija doma, dokle san trpija udarce za udarcen, sama bolest, smrt, nevolja ... to me je spasilo, složija san knjigu. Peta san roge dosadi i crnin mislima ....
To san od njega naučija!
... jer čovik kad se sa nečin zabavi, nima vrimena mislit na monade ...
Peti je misec, stađun (doba, za sjevernjake) od trišanj, zdravlje san koliko-toliko doveja u red, moja Vinkica me ispunjaje ponoson, kako lipo navigaje kroz školske maestrale i južine. A i na sportskome planu, trenira judo, donese tu i tamo koju medaju. Malo, ali čovika veseli. Dovoljno da čoviku bar malo drži glavu naviše vode.
Pridučer, osmi petoga, neću tako lako datum zaboravit. Šest uri pozapodne, gren po malu u skulu, a na vrata od kuće naiđen na: Zakonitu!
Asti, a oli se ča dogodilo? Jesi li se udrila?
Nisan, više ne radin ....
A ja se mislin kako ću prispit u subotu u isto vrime i na vatrogasno natjecanje u Split i na judo-natjecanje u Kaštel Stari.
Ironijon sudbine, problem se riješija sam od sebe
Je da in je zadnji par miseci štekala i kasnila plaća, ali ni glasa od prijetnje otpuštanjen. Bar mi Zakonita nije ništa spominjala. Puf: OTKAZ! Jupiiii!
I to ono od danas do sutra. Bez papira, bez rješenja, ajte ča doma!
Sutra san iša sa njon da jon bar dadu rješenje. Pa mi je donila list karte bez pečata i potpisa.
Kako san se uvatija beštimat, isto ka da mi je pokojni Meho repeticija drža. Vratili smo se nazad, u kancelariju, i, nakon ča san se uspija suzdržat, zamolija san i naravno dobija sve uredno potvrđeno.
Neće me to, doduše, spasit, ali bar da mogu Zakonitu prijavit na HZZO. Kakova je situacija, mislin da će je zasut sa ponudan za posal.
Blago nama ...
Odavna se nismo makli dalje od Splita, a pari mi se da i nećemo u dogledno vrime
Vinka na lanjskome «Potizanju Mrduje»
I ča sad?
Plakat i činit monade sigurno neću. Bar zasad ....
Držat ću se onega pjesmuljka neuništivih Monty Pythona ....
A ča će bit sutra?
Jesan li naša novi posal za Zakonitu?
Je li dobila otpremninu?
Ča će bit sa knjigon?
...
Bit ćete u toku, nemojte njanci sumnjat u to. Davno mi je mater rekla da se ispovidan na internetu pa da i ne moran odit u crikvu. A drugi su mi rekli da san tvrdoglav ka mazga. Da ne molajen tako lako. Ali sve je teže i teže u ovome svemu ostat priseban i normalan
I danas gren ispratit na vječni počinak čovika od 45 godin, Joku Dobrića. Ka ostarija je
Di ovo sve gre?
Oće li nas sve Oni Gori priko reda zvat na partiju balot?
Kristalnu balotu niman, pa ćemo morat još malo sačekat razvoj događaja ...
Knjiga, moja knjiga, sad siguro nije u prvome planu. Nažalost! Ali ne bojte se, nisan je iskida. Nisan još itnija tastaturu u draču. Samo malo vatan zraka, pa ćemo produžit naprid.
Ronit, plivat, grist, kendat, odit naprid .... kroz ovu džunglu od života
Zdravi mi i veseli bili!!!
Nedilja, vrime lipo ka u priči, posli obida, grijota bi bilo ostat u kući. A vanka cipa zakasnilo „sunce marčano“, tuče u možđane. Bile su Vinkica i Zakonita prošetat, pa su se vratile dišuć na škrge. Kako pomirit te dvi kontre? Ne ostat u kući, a ne cvarit se na suncu?
Neš' ti problema, bar u današnje doba. Ionako san se mislija zaletit na sajam automobila u „City Center One“. Da vidin i to čudo neviđeno, ne moreš njanci paštetu otvorit a da ne iskoči koji njiov reklamni spot u ove dane.
Iša, povirija, i kad san se već sprema konstatirat „žali Bože potrošene benzine za doć ovamo“, prst sudbine se umiša ...
Došli mi do štanda naše drage policije, a tamo jedna smišna mlada teta odgovara na pitanja radoznalaca, pomaže dici da se uspenju na motor, zapela je i Vinka, ali u to se, ka po dogovoru, stvorilo po sela. Mašograda, da ne bude zabune. Jerbo su oni drugi klase Ogorje & co. već odavna spojili produženi vikend i sad uživadu u blagodatima friške vlaške arije. A ne ka mi, šetat okolo po trgovačkome centru i vižitavat aute koje bi mogli kupit eventualno ako bacimo dikod mrižu pa u nju inkunja bar po duzine zlatni ribic.
I neka mi neko reče da naš svit ne voli policiju. predočavan materijalne dokaze da su to zlobne insinuacije, kako za mlaje, tako i za stariji svit ...
Bilo je stvarno dosta tega za vidit. Ali ... zaludu svi mogući tonobili, od mali gradski, priko oni normalni, pa sve do neprirodni kombinacija tipa Porsche Diesel ...
Isto se najviše svita skupilo oko štanda „plavaca“, neka su samo ovi naši domaći, a ne oni iz Nevijorka. Niko niije trenira strogoću, nijedan drug plavi nije nikoga po glavi, i svi su se miroljubivo, sritni i zadovoljni, razišli i krenili svojjin puten. „Plavci“ zato ča su pokazali ljudima da ne grizu, da su i oni judi od krvi i mesa, sa istin problemima ka i svi mi, a mi ostali guštali makar za momenat zajašit moćne makinje koje ćemo teško moć sebi priuštit bez da Fortuna dobro promiša mac karat.
A nemojmo se lagat, i meni je bilo drago ča san trevija na pravo misto u pravo vrime i uspija to sve litretat (fotografirat, za sjevernjake).
Zdravi i veseli bili!
Jedva san dočeka ovu subotu. Najprin, ovo je jedan od ritki puti kad smo svo troje skupa. Bilo bi glupo reč „ritki petak“ ako je subota, je li. Više od misec dan ranije smo ugovorili SLUŽBENU proslavu Vinkina osmoga rođendana. U ono vrime, kad su još bile friške grozne uspomene od sniga, termin od 14:45 mi se činija skroz prikladan, ako još uzmen u obzir kakovo je kakano vrime bilo u zadnji misec dan. Jema bit da je Oni Gori, ili bar oni njegov ministar od kiše i oblaci, naše gore list. Jerbo u njega u zanje vrime nima sredine, ili je ajme, kiša, bura snig, ili je ka ove dane skoro trideset, ča se ne panti u četvrti misec. Nima se smisla nervozirat oko onega ča ne mogu prominit, pa smo se mi uputili, u dvi aute pune dice na rođendan. Fala lipa mami Mariji na pomoći pri velikome transportu, tamo i nazad.
Dica ka dica, omar san vidija kako su in se oči rašiirile kad su vidili veliki dvor, trampulline i tobogane ... pogotovo onima ča su ovod prvi put ...
... a kad su se izguštali vanjskih aktivnosti, onda su se malo uvalili unutra, skakat & plesat, uz svesrdnu pomoć tete animatorice ....
A dokle su dica trošila suvišne kalorije, mame su vanka, na friškoj ariji guštale u pinkicu slobodnoga vrimena, znajuć da su dica na sigurnome. I koristeći svaki momenat za pritresanje novitadi od prethodnoga druženja.
Svima nan je, kako san slobodan primjetit, bilo lipo, toliko da nekima cilo vrime nije sa lica salazija osmjeh od uha do uha.
Pa san se ja, ka jedini nazočan tata, uvatija fotoaparata i nastoja to zabilježit. Dvi ure rođendana su proletile za sekund, tortu smo sredili na kraju ...
... i vratili se nazad na polazište. Dica sritna i zadovoljnaa, ne triba trošit beside, a ni nama nije bilo svejedno. Nakon ča smo se pozdravili i kad san razveza još par dječice okolo, nas troje smo se uputili povirit Podvorje i izložbu cvića malo detaljnije, a ne na brzinu, ka ja jučera priko marende ...
Ulizli smo unutra, još vonja na pituru, friško uređene i piturane prostorije su dodatno bile oplemeenjene sa lipin cvjetnin aranžmanima, od ulaza ...
... pa uzgor uzaskale, još jedna zajednička ...
Onda san na brzinu potega skoro sve, jerbo se nisan moga odlučit kojega da priskočin ...
Pa san onda vanka potega i ono ča san nikidan na brzinu priskočija, a bilo je teega još ...
... ma je tribalo poć doma. Kupili smo par pitarići za u vrtal, i lagano oddjezdili u zalazak sunca, pune duše i srca, nakon dana ispunjenoga druženjen sa dragin ljudima.
Zdravi i veseeli bili!
Svake godine u ova doba se u Kaštilima organizira manifestacija „Praznik cvića“. Evo, već jedanaesti put ... A to kad mi rečemo „u Kaštila“ obično znači „Donja Kaštila“, ritko kad ona bliža. Gospe blažena, prošlo je par stotin godin okad su se trogirski i spliski biskupi karali okolo Kaštili, pa su na kraju spliski vaazeli Sućurac, Gomilicu i Kambelovac, a trogirski Stari, Novi i Štafilić. A bidan Lušić je šeta ka stara štraca od jednoga do drugoga, dokle nisu namo učinili oni stup na Ostrogu i učinili onodobnu srednovikovnu Jaltu. Odonda još kad u Sućurcu rečeš Kaštila misliš na istočno od stupa na Ostrogu.
A zašto to sve spominjen? Pa zato ča je to, bar ča se tiče oficijelni kulturni događanji, skoro pa i bilo istina. Osin festivala klapa u Kambelovcu i ništo munite (sitniša, za sjevernjake), skoro da se sa ovu stranu ništa nije ni događalo. Nadan se da se to sa ovin događajen minja.
Sićan se prijašnji praznici cvića, masovnoga stampeda do onega kamiona di su se dilili đirani i žicanja „daj mi još jedan pitarić za mater, nije mogla doć, pliz!“, sićan se beštimji potla tega i punega portapaka zemlje.
Ove godine mater nisan njanci uspija nagovorit da gre povirit na Podvorje, a bilo jon je isprid kuće. Vrimena se minjadu, starimo, sve nas manje jema ovod ...
Kako je samo otvaranje bilo u radno vrime, izaša san samo priko marende malo povirit, ma mi se nije dalo tiskat u onoj gužvi odisprid. A mrki zaštitari su stali na oni volat i nikome nisu dali ulist, ka da bi odnija ono ča su vridni judi slagali ove dane ...
Samo, ipak je ovo bilo na mome terenu, pa san se zavrtija oko Glavice i saša odozgara, niza ove skaline ...
Znan kako je ovi prostor lip, baš me briga jesan li objektivan oli nisan. Ali, svaki put kad ulizen unutra, sitin se svi događanja na koje san bija povirit, od ovolitnjega koncerta klape Podvorje, priko pusti „Klapa pod zvizdama“, zajebantskoga „Modnoga eventa“ od prije par godin, pa sve do davne predstave „Moja kontrada“ u izvedbi našega KUD-a, ča se onda zva „1. maj“, a sad se zove „Putalj“.
Kad me je malo mola ovi moj flešbek, vazeja san na miru u ruke fotoaparat i slika vridnih ruku djela ...
Samo, očito nije samo meni palo napamet da se more u Podvorje ulist i sa Glavice
... a kako je sunce bilo pošteno upeklo, i dica su se došli malo sakrit u ladovinu, da i ne pukne zakašnjelo sunce marčano ...
.... naravno, pod budnin okon svoje tete Ele ...
Moja „marenda“ je brzo završila, vratija san se istin puten nazad, ali ovi put, zanamisto štumika (trbuha, za sjevernjake) napunija san oči i srce, bogatiji za saznanje da je, ma koliko mi šutjeli o tome, i u Sućurcu moguće ovako nešto napravit.
Stvari se, teško, polako, ali ipak sa vrimenon minjadu ... možda će se i u komentarima na podan ovega pričat samo o cviću, a ne nekin nedovršenin ratovima iz prošloga stoljeća
Zdravi i veseli bili!
Pade mi napamet ona stara socrealistička floskula radno i svečano.
Otprilike tako je Vinka proslavila svoj osmi rođendan, na Kupu Sv. Duje. U sumo-borbama, ča je drugo ime za naguravanje po tatamiju, oliti potirat protivnika iz one SAMO četri kockice ča su i bezobrazni organizatori postavili da malin borcima bude ča teže.
Naravno, ovo baš i nima puno veze sa onin pravin SUMO borcima, ča obučeni samo u japanske tangice mašu sa vlastitin tripican i pokušavadu se ukopat da is protivnik ne more maknit iz mista.
Zli jezici kažu da san je komodno ja moga trenirat, s obziron na vlastitu đentilastu konstituciju.
Ovu subotu se tribalo malo ranije ustat, jerbo smo morali u osan i po doć na balancu (vaga, za sjevernjake). Vinka je cila radosna uzletila na vaganje, ali je bila malo štufa kad je izašla. Na moje pitanje o uzroku mračne face na izlasku, samo mi je promrsila da vaga LAŽE. Ženska posla
Prije nego smo krenili, rekla je kako bi joj baš bija lip dar za rođendan da osvoji zlatnu medalju. Jednu borbu je dobila ...
... a drugu nije. Fala Bogu, bar je izgubila od natjecateljice iz istoga kluba, di i sama trenira. Nekako mi se ne da napisat ono CEMEX, neka ostane samo Dalmacijacement, bitno je da se mi razumimo
Na kraju je bila zadovoljna i sa srebrenon medaljon, kaže da je bolje nego na zadnjemu natjecanju, kad je bila brončana.
Na kraju je ipak zadovoljna išla doma, pogotovo kad san odveja doli i njezinu prijateljicu iz razreda, Danči, koja je isto nastupala na takmničenju. Nije bilo ništa posebno, ali baka Vinka se isto sitila napravit bokunić torte, da se makar jema u što stavit šterikicu i puvat za ispunjenje želje
U očekivanju one PRAVE proslave osmoga rođendana u subotu u Gingole ...
Zdravi i veseli bili!
Neka san u dijaspori, zahvaljujuć dobrim ljudima i naročito dobrin jeziciman, skroz san u toku događanja u naše malo misto. Tako da san na vrime bija obavješten da se priprema HUMANITARNA predstava u kojoj najbolji rvacki meštar od improvizacije na samo sebi svojstven način priča priču o našoj svakidašnjici. Znači, jema san dva razloga da pođen. Na vrime san nabavija karte ...
... ča je bija pun pogodak, jerbo su mi se neki, ča sve činidu u zadnji momenat, požalili da nisu karte mogli nabavit. Znajuć kako su prošle nika prošla humanitarna događanja, malo me zeblo oko srca da ne bude opet njanci polak dvorane. Ali ovi put se nisan jema ča plašit. Tete i barbe iz organizacije su to pošteno rastrubile, tako da je, ka malo puti do sad, kino dvorana bila puna «do čepa».
Koliko mi je bilo drago da je Mašograd još botu pokaza koliko veliko srce jema, toliko me je i steglo u prsima kad san se sitija zašto se ovo sve radi. Čubi je svoj dil posla odradija junački, onako po svoju ...
... najpri govorin u svoje ime, a mislin i u ime velikoga broja posjetitelji te večeri u kino-dvorani. Ne pantin puno puti da se moja Vinkica ovako ismijala, a za ne falit kraj mene je sidila i diplomirana kutija za smijanje zvana Mario Miškovac, koji je između dvi provale smija beštima na mobitel, pokušavajuć potegnit koju sliku sa njin. Ne znan koliko mu je to uspilo, ali evo van samo mali dil onega ča je bilo sinoć ...
... jer, da prostite, i ja sa gušta gledat, i makar samo tu večer izbacit malo crnila iz sebe. A govoridu svi likari da je smij najbolja likarija za sve boleščine, stres i depresiju pogotovo
Naravno, posli predstave, uz «standing ovation», Čubi je strpljivo pozira sa malin ...
... i velikin obožavateljima, i pogotovo, obožavateljican
Krasan završetak ovi Uskrsni blagdani, i ne ostaje mi ništa drugo nego da van i ja svima čestitan ovi Uskrs i da van poželin, ča mislin da bi i vi volili, da ovakove predstave gremo gledat iz čiusta mira, a ne iz humanitarnih razloga.
Zdravi i veseli bili!
Ipak san ja skroz frižak u svemu ovome, pa svakodnevno otkrijen nove i nove stvarčice vezane uz judo: Zadnji put san napisa da je Vinka odila na judo-natjecanje u Veliku Goricu. Čak je i medalju osvojila, ali zaludu. Kad je ja nisan gleda, kad nisan vidija kako to sve skupa izgleda, cili ti šušur okolo natjecanja, same borbe, grintanje, bodrenje, nekontrolirani krikovi i izljevi emocija nazočni roditelji, koji su, ka i ja, prvi put na natjecanju di in dite nastupa.
Radi se, naravno, o mlađin kategorijan judo kluba Dalmacijacement, di moja Vinka trenira pod budnin okon trenera Joška i trenerice Vlatke.
Mlađe kategorije judokluba „Dalmacijacement“ iz Mašograda
A samo takmičenje je bilo na bazenima, u maloj dvorani, za koju, pravo budi rečeno, do jučer nisan deboto ni zna da postoji. Skupa sa veeeelikin kafićen, ulaz na sjevernu stranu od Vanille/ex Opatije na Poljudu, točnije, di su bazeni. A kafić se zove Sportski grad. Lipo, za zapantit ubuduće, nije ono u centru, a nije baš ni na Mejašima, more se nanoge do njega doć sa Rive bez dušu ispustit, čak i u mome slučaju
Naravno da san platija danak neiskustvu. Parkira san na plaćenome parkiralištu, ne znajuć da se to natjecanje more lipo oteeeegnit, pa san uliza u 09.00 a izaša u 14:00 ... jedan medo na uru, pa računajte. A mogli smo za to Vinka i ja izist sladoled, i to lipi. Da ne spominjen ča smo se od gladi jedva dovukli do McDonaldsa. Ali, isplatilo se malo napatit gladi i čekanja ovu subotu deboto na vazdan ...
Povirite ove tri borbe:
Ema
Šime
Vinka
Svako malo bi ko od naši pomeja pod sa protivnicima ... ajde, di koju borbu bi se izgubilo, ali odnili smo doma priličan naramak medalj. Pravi, metalni ...
Lipo i nadasve poučno prvo gledateljsko iskustvo za oca jedne male judašice. Za upamet, za ubuduće, reka je isto jedan neiskusni tata maloga judaša: drugi put ne dolazin bez frižiderčića. A ja san uz to doda i barenko termosicu kafe.
Zdravi i veseli bili!
Gospica, Gojača i godine kad smo bili najpametniji na svitu
Ovu subotu uvečer smo se @pechina i ja našli na Gospici. Neš' ti činjenice, rekli bi vi, pa ča onda? Je, ali bila je ura poza ponoći. I ne pamtin kad mi se je to dogodilo, mislin u tu uru, da se nađen na Gospici. I to još sa ovin ča jema slonovsku memoriju, a nije da nan se to nije znalo dogodit ...
Čekali smo dicu, njegov stariji i moja šefica su bili sa judo klubon na takmičenje. Njegov je funcut već prekaljeni borac, a mojon je ovo bija prvi put. Molaću je da odspava ujutro do obida, a onda kad počme pričat, neče do večere fermat. Tako je i bilo.
Ali, potrajalo je dokle smo i dočekali, pa smo pomalo, sve istresli na sridu, i obnovili gradivo. Najpri ...
Gospica
Sidenje na Gospici i gluvarenje u sitne ure. Naročito liti, jer ipak nismo pingvini da glumimo ledene mosure po buri. Pa makar se zaklonili sa južnu stranu zgrade, vamo di je bilo stajalište od duje. Di sad stoji Pipić, dokle još nije bilo ograđeno. Oli bi seli na onu klupu do kapelice, ča su je zaboravili vratit kad su uređivali cestu i pomakli kapelicu na sjever dva metra. Da ča će in klupa?
Legendarna šentada na Gospici
Nimadu oni pojma koliko je prijateljstva, ljubavi, a i pokoja karba, svoje korjene jemalo na toj nesriknjoj šentadi, na kojoj su po danu sidili penšjunati, a uvečer, a liti dikod i cilu noć, mladi i nadobudni omladinci. Oni ča su mislili da su najpametniji na svitu, da muzika more prominit svit i da bi više volili da i Amerikanac zarobi vengo Rus oslobodi.
A ča mislite kako znan? Znan, jer san i sam bija takovi. I opet se potiže vječno pitanje: Je li se bolje živilo onda oli danas? Tot bi se složija sa onin novinaron ča je slično pitanje nikidan postavija u «Slobodnoj Dalmaciji». Odgovora, ka i na sva takova međugeneracijska pitanja, nima i nikad ga neće ni bit. Ondak smo jemali malo, ma nan je malo i tribalo, pa smo bili kutenti (zadovoljni , za sjevernjake). Ko je zna za mobitele, playstatione i ostale monade modernoga doba. Bija bi sritan ako je ko u obitelji jema auto, najčešće juga oli stojku.
Ča nan je onda bilo popet se na vrj Kozjaka i bacit na ledini na balun...
Doduše, stali bi diko u red za kafu, cukar oli koji drugi krizni artikal, ali to bi se brzo pritvorilo u sport, pa bi odija u red za pročakulat sa ekipon. Svakoga bi čeka posal, najčešće u fabriku di su mu otac oli mater radili. Radija čin bi skulu završija, i nisi se triba mislit za posal do penzije. Diga bi se kreditić, napravilo bi se bokunić vikendice ... i to su bili svi gušti.
Zahvaljujuć ovima na slici, moremo i danas pogledat ča se onda događalo u naše malo misto
Danas, ako nimaš barenko dvadeset metri kaića i tri aute u garažu, dica ti pribotunaju da si štraca (stara krpa, za sjevernjake). Ma ne mogu pobignit od otega, kako ko okreneš ova današnja vizura mi uništi stara sjećanja. Kvragu i Kerum, i Todorić i svi ostali ča miritaju i ne miritaju da stalno pričamo o njiman. A ne Ava Karabatić ...
Onda, u ona vrimena, na Gospici, nije nan tribalo puno za zabavit se, najčešće, za zajebat bližnjega svoga. Oli je jedan taksista prokleja i Sućurac i onega ča je meka telefonsku govornicu na Gospicu. Namo di je sad trafika.
Naoružani čuvari mašogradske zajebancije
Ne bi radila dva dana u komadu, a i u to malo vrimena bi se ko sitija zvat taksi. Da če ga na Gospici u Sućurcu čekat čovik sa žutin kuferon. I kad bi čovik, željan posla, potega u Sućurac, dočekala bi ga ekipa nedužni omladinac sa pričon da je oti sa žutin kuferon taman iša ča, jer više nije moga čekat.
Kasnije su Gomiličani provali prodat istu bazu, ma su jema bit naletili na istoga taksistu koji je doveja sa sebon ekipu u dvi aute pa in je lipo fizički objasnija da se zajebajedu sa kin drugin.
Je, sad Gospica puno lipše izgleda vengo u one dane, nigdi blata, sve je u kamenu oli asfaltirano, ali nije to više to. Davno, davno ... i ja se jedva sićan Gospica je bila prava raskrsnica, moglo se skrenit doli u selo. Onda su mekli stupiće, da se više ne more nizdol. Svi više manje isti, stupići naravno, osin jednoga ča je bija malo manji, pa su ga nazvali Veićev stupić.
Ekipa bi uredno stala naslonjena svaki na svome stupu, i uvik se znalo di ko stoji. Deboto ka ča se znalo čigovi je koji banak u crikvi. Znalo bi se dogodit, dikod, kad bi koji neiskusni pakleni vozač doletija odozgara, da svi pobignedu sa stupići a ovi brenzaje u zadnji momenat. Par put je bilo kasno, pa su se pojedini stupići s vrimenon malo i iskrivili.
Za razliku od stare Peškove kuće koja je odolila zubu vrimena, i pokazala izdržljivost starinske gradnje. Izdržavši nalet autobusa «duje», kojoj je nestašni Guda pustija kočnicu pa se dotična prošetala priko Gospice bez šofera.
U ono doba, kad nije na Rivi bilo miljardu kafići vengo samo Bobis, koji bi zatvorija kad prve kokoše počmedu okice sklapat, cili omladinski društveni život bi se odvija na Gospici. Ma ča na Rivi, nije u cilo selo bija njanci jedan kafić, vengo Nestor, a sve ostalo ča je i postojalo bilo je više krčma oliti gostiona.
Dugo vrimena je Gospica bila, bar za omladinu, početak i kraj društvenoga života. Tamo bi se slavija koji lipi događaj, oli oplakiva koji tužni. Pisale bi se parole, povodon odlaska u Armiju: leva ono, leva ono, a onda su neki poželili bit kreativniji ... znan jednoga ča je drža skale drugome dokle je ovi gori na onoj kući od Peškovi, di je sad pekara, pisa ono legendarno „Ćao, Mašograd“.
Jedva san ga uvjerija da ne dođe tvrdo nego meko „ć“. Zamalo mi je iskrenija sić piture na glavu. Mazga je za njega umiljata životinja. Srića da onda Pare još nije bija drotweiler, jerbo bi nas sa gušton bija zapisa u blokić, taman mu je to bilo ispod sadašnje ponistre ...
Evo dokle ovo pišen, slušan, naravno, muziku osandesetih. Točnije, kraj sedandeseti i početak osandeseti, kako bi to mudro izjavija naš Futa. Ne oni, Bog mu da pokoj, iz Splita, nego naša domaća tičica. Oni ča ga je ekipa čekala na Gospici liti dokle nije položija ispit, pa su ga na ruke odnili na Gojaču, i naravno, iskrenili u plićak.
Pa me sad puca lagano drugi flešbek.
Gojača
U davna vrimena, sićan se tega ka kroz maglu, doli, na Gojači, je bija ka niki restoran, sa živon muzikon ... peklo se, a bome i bumbilo. Dokle nije tamo, kako kažu, ubilo čovika. Pa je sve to fermalo, i poslin puno godin, u jeku sedandeseti godin i doba disco-muzike, došla u Omladinu jedna luda ekipa ča je mislila učinit na Gojači disko.
U ona je doba DISKO bija magična besida, a našlo se i ništo sposobnoga mladoga svita, ča je jemalo i umjetničku žicu, a i znalo se potegnit, zajunit, napravit ča pametno, a ne ka danas, sidit isprid kladionice i buljit u teletekst.
Baraka poviše Vele stine, sastanak Odbora za zajebanciju i gubljenje vrimena
Sićan se dobro plakata, ča ga je nacrta Nikola Listeš, onda deboto još osnovnoškolac .... obaša san cilo selo, nigdi ne mogu nać bar jedan primjerak plakata da ga ovjekovječin. A Seka Marketić je oslikala interijer u disku. Ajme ča je bilo lipo za vidit, čak bi se i one fleke ča bi probivale od vlage uklapale u kompoziciju.
Onda san ja to još gleda sa strane, deboto ka mulac. Taman završava osnovnu skulu.
Koliko se mogu sitit, Zoran Kovač je onda to sve vuka ... Mime Bartulica se zajebava okolo elektronike. Zoran, Tonči Alfirević, oni ča sad drži Nestora, Ivica Perković ča je drža Vjevericu i Nenad Bakotin, ča je dosta vrimena jema mjenjačnicu u Petrinu ulicu, bili su disk-đokeji. A muzika bi se skupljala iz ciloga sela. Pogotovo ako je ko jema starce gastarbajtere. Oli bi se išlo u Trst pa bi se vratilo sa dvi longplejke, na opće užasavanje roditelja, koje bi zanamisto doma završile na Gojači.
Školovani na Gojači, primjenili smo stečeno znanje na «Radio Krknjaču»
Nikako u to vrime je i moja generacija počela aktivnije učestvovat u događanjima. Koliko je moji ploč završilo doli, a o reflektorkan ča bi ji uredno poplašija ocu da ne govorin ... U osmome osnovne san bija na takmičenje elektronike pa napravija simulator semafora, koji se lako moga priradit u trčeće svitlo. Ali kako je to sve radilo na niski napon, žarulje san mora spajat priko releja. Pa bi to sve klapalo ka u staroj telefonskoj centrali.
Onda nan je mašta još bila dičji nevina, pa nas nije odma asociralo na mitraljeze, Rambo još nije bija u điru. Kasniije san pribacija na tiristore, kad san i uspija nabavit, pa je sve bilo nečujno.
Odonda datira moj prvi dodir sa jakon strujon. Na moje trčeće svitlo su bile spojene dvi reflektorke pa bi to sve onda glumilo stroboskopsku rasvjetu. Vidin, radi samo jedna. Ne budi lin, odo po katrigu, popenjen se i uvatin grlo izad, da bi pritega žarulju.
E, ali je neki intelektualac skinija pozadinu grla, pa san ja prstima prispojija strujni krug. Vidu oni da se ja tresen, makli katrigu, ja i dalje visin na lusteru. Srića da je bija solidne konstrukcije. Onda se neko sitija da isključi struju, pa san se tek onda uredno prosuja po podu sa lustera.
Ko je smija ča reč od straja doma, pogotovo ćaći električaru. Nisan ni triba govorit, rekli su domaći izdajnici, pa san mora pokorno slušat predavanje o tome kako se bilo ča sa strujon radi samo kad je sve udunjeno. Čega san se, u budućnosti, itekako nastoja držat. Osin zabave, Gojača je na neke djelovala i odgojno.
Nagradno pitanje je bilo: kako neke od najgori ondašnji žicari naučit da prominedu navike?
Berto bi nas sve umeja, uvik puši, nikad kupit duvana. Onda smo se dogovorili nas par, Željko Kalinić, Stanko Jerčić i ja, i žrtvovali po kutiju crvenoga Marlbora.
Svaki španjulet ispraznit, napunit dopolak onega crvenoga od šunferini (šibica, za sjevernjake) i stavit da ti viri iz žepa, pa se motat oko njega. Dokle nije jednu zapalija i lagano potiza dim držeć je između prstiju.
Koja je to vatrena kugla bila kad je dogorilo do šunferini, to je neopisivo. Kad u ono doba nije svaka mona jemala aparat i mobitel da to zabiluži. Mora bit da je od tega Jerry Lee Lewis peška (dobio, za sjevernjake) inspiraciju za onu svoju pismu „Great Balls of Fire“.
Tako bi mi u zimsko doba pohodili Gojaču glumit pršute u ondašnjemu disku, jer je ventilacija u to doba bila misaona imenica, kad smo već od stari važi za biž (grašak za sjevernjake) učinili reflektore, ko bi se još mislija i da trinba unutra jemat i malo zraka za disat.
Disko Gojača je završija svoj kratki i burni život dokle san bija u ondašnjoj vojsci. Kod nas ionako nije moglo ništa trajat puno vrimena. Počeli su radit šake, i ča je najgore od svega, i noži ... zamalo je završilo ka i sa onin restoranon ča je bija doli prije toga. A i interesi dice, koja su u međuvrimenu naresla, su se prominili. Ili smo mi ostarili, ko će ga znat. A ono ča smo naučili na Gojači, oživilo je kasnije na Radio Krknjaču.
Gojača je više puti bila misto di su se znale učinit litnje i zimske fešte. Noćne utakmice u kojima bi se igra balun u plićaku, pod reflektorima, a Boro Relja, ka kvalificirani sudac, dilija pravdu iz kajića kod bove, da more uteć ako ko ne bi bija zadovoljan suđenjen.
Sad više niti to, jer su stavljene igračke za dicu pa se više nima mista za stavit klupe.
Žarišta zabave su se pripomistila na Veli Mul i na Rivu. A Gojača, kako zazvoni prvo zvono nove školske godine, pa dokle se, da oprostite, ne isparadu libri u šesti misec, uredno spava svoj zimski san ...
Nisan uvatija crtu, nisan se pripa, nisan se povuka, nisan skupija sve svoje krpice. I ne ostavljan se pisanja bloga, iako san malo proridija svoje pisanje. Samo san potega crtu. Nakon deboto pet stotin postova, nekih čisto osobnih, a nekih bome i zanimljivi svekolikome pučanstvu, potega san crtu. Sudace je osvira poluvrime, sudačka nadoknada je potrajala dva miseca. Od Nove Godine, do prošloga ponediljka.
Doktor mi je vratija pješačku i vozačku dozvolu još prošlu šetemanu (tjedan, za sjevernjake), a danas mi završaje prva ovogodišnja uredna redovna radna sedmica. Potrajalo je, priko mire ... i najteže od svega mi je palo ča san bija ka u kućnome pritvoru. Radijus kretanja ka u hokejaškoga golmana, soba, tinel i banj. A u tečicu su mi nosili jist. Da ne spominjen ča je cila familija vodila Vinku u skulu i na trening, a mene mali Ante po likarima. I kad mi je ocu bija sprovod, na žalovanju san sidija, sa ščulon i zamotane noge ...
Cilu onu dežgraciju sa snigon san gleda na televiziji i kroz ponistru. Nije svako zlo ni za zlo, nikad nisan ni bija zimski tip
Ali, kako to obično bude, kad čovik jema tako OGROMAN višak slobodnoga vrimena, nastoji ga pametno i potrošit. Evo, ne pišen ni ja blog od jučer. Prvi post je bija 10. 07. 2004. par miseci nakon ča se moja Prinčipessa rodila, koliko je tribalo mojoj prijateljici Paoli da me nagovori da pišen blog. Kako se kasnije pokazalo, kumnovala je i samome nazivu libra. Na oni dan kad se Vinka rodila, na radiju mi je molala ovu pismu:
Grupa «Metak» : Miss Levi's, sa karakterističnin refrenon «nima meni do Vinke, nosi plave rebatinke». Nakon privikavanja na nove tehnologije, počeja san pomalo drobit najnovije doživljaje novopečenoga tate četrdesetogodišnjaka. Pun entuzijazma. vridno san bilježija sve doživljaje. Nekako u to doba mi je mater piribotunala da ja i ne moran odit u Crikvu, jerbo se ispovidan na Internetu.
Polako, uz daljnje praćenje odrastanja moje male šefice, polako san počeja bilježit i vlastite doživljaje, i naravno, dogodovštine u našemu malome istu, da ne rečen Mašogradu. Došlo je već bilo do toga da ljudi bižidu kad me vidu sa fotoaparaton, jer nikad nisu sigurni di ćedu završit, u Mašogadur, na blog, oli na naš, kasnije pokrenut, portal Sucurac.info.
Redovito san, koliko su mi obaveze i zdravlje dopuštali, pratija događanja sa DVD Mladost, okolo maškar i inače, sve ča bi se zanimljivo u selu dogodilo a da bi moga napisat koju besidu i meknit dvi-tri slike. Uza sve to, povremeno bi me pucali flešbekovi, pa bi izletija koji post po sićanju, di bi mi puno pomoga kum @pechina sa svojin slonovskin pamćenjen, nakon kreativne karbe (svađe, za sjevernjake) dok bi on i ja uskladili svoje sjećanje.
Nastoja san i određene godišnjice i davne događaje obilježit, prikazat i približit današnjoj playstation-generaciji. Od skoro, na početku spomenuti, pet stotin postova i napisani članaka, posli mali milijun fotografija, video zapisi, crteži i pokoje karikature, nastalo je ovo ča će, uz malo sriće, pomoć dobri ljudi i sponzora, ugledat svitlo dana ka mali libar (knjiga, za sjevernjake).
U koju je stalo stotinjak izabrani tekstov. Prilagođeni pisanome mediju, sa malo smanjenin brojem slik, da ne bi od ovega svega ispala slikovnica. Prema tome, mora san donekle i tekst prominit, a videjo, je li ne bi ni moga meknit. Ma isto san, na neki način, makar prova pomirit dva, naoko nespojiva, medija. Kvaka 22 se zove: QR kod.
Link na svaki post, kodiran u QR kod, nalazi se u gornjemu oli donjemu kantuniću, na početku svakoga posta. Danas svaka mona (ženski spolni organ, ka karakterni pojam, sa sjevernjake) jema mobitel-pametnjaković. Meknete u njega mali programčić, koji priko kamere skenira rečene kockice u kantunu, i odma vas pribaci na adresu koja je zapisana u linku. Prijednostavno, čak i za plavuše i druge netehnički nastrojene konzumente raznoraznih internetskih sadržaja.
Ča krpe ča konca, izašlo je otprilike 200 stranic, čekan da mi štampadur Ivica Antunović učine troškovnik, Nikolu Listeša ću pitat za savjet glede organizacije same promocije, a i malome Peškovome san izložija svoje namjere glede pivanja klape Podvorje.
Još jedino misto održavanja ... nisan još načisto. Prema dobro obavještenin izvorima, Podvorje je, napokon, stavljeno u funkciju, ekipa iz Vlastitoga pogona ga čisti i pituraje i tako bi zaokružija cilu priču. Da se u Mašogradu knjiga štampa, da se u Podvorju učine promocija i da piva sućuračka klapa «Podvorje».
Kako san več napisa ... ovo je poluvrime! Ljudski se nadat. Da će nan bit bolje, da nan nečedu više OVOLIKO kanaderi zunzit poviše glave ...
foto: @zoja
... i da će se napokon riješit neke višegodišnje dileme, kojima se neki ljudi, bez potribe, opterećuju ...
Utakmica se nastavlja i dalje, samo da me zdravlje posluži, za sve ostalo ćemo lako.
Pa naše malo misto more spokojno, svaku večer, utonit u san ...
Reka san već, napisa, predočija, prikaza, kako ovi nenadani višak slobodnoga vrimena koristin za izradu makete našega vatrogasnoga doma sa LEGO kockicama.
Već san kaza kako san zamislija, i završija garaže sa salom, i toranj. Zasad, naravno, samo u virtualnom obliku, ka nacrt, ka lista želja, koja traži svoju zlatnu ribicu.
U međuvremenu, dokle radin raznorazne varijante, posebno donjega dila doma sa nadgrađen, malon salon i apartmanima, treniram sa manjim, gotovin modelima.
To van dođe skoro ka goblen
Samo, zanamisto igle & konca na virtualnoj ploči slažete virtualne kockice.
Pa da vidite ča mi je, bar zasad, prošlo kroz virtualne prste ...
za brze intervencije na Barbarincu
za ispomoć na aerodromu u punoj sezoni
za puni litnji pogon, po škrapan i gomilan
za izvidnicu po gaju
A kako su mi niki vatrogasci-prijateji na Facebooku napomenili, dobro bi bilo ča meknit na oni plato ispod Sv. Florijana, jedino ako će i doli bit dežurni, da ne bi ko jeftino nabavija djelove za prodat u sekundarca.
Ovo je moj prijedlog, doduše trenutno ka maketa, u Ciudad de Kaštel Novi.
Svin vatrogascima želin u nastupajućoj sezoni ča manje posla i da in ostane ča više vrimena za bavit se ovakovin stvarima :
Ne volin citate. Ne zato ča sebe smatran najpametnijin, najlišpin i da ne nabrajan sve ostale epitete, baš naprotiv ... Jednostavno, ne volin da mislin tuđon glavon. Nastojin bar malo zaposlit ovo još malo možđani ča mi je ostalo, ja san još produkt one stare skule ča misli da se za prave stvari triba i pravo potrudit, ništo pametno inžinjat, makar se to svodilo i za napisat dvi-tri rečenice.
Iz glave, a ne prepisat odnekud. Like/Unlike ... Copy/Paste ... YouTube/Facebook ... Ku**i/Palci.
Svi ćemo se pritvorit u Kunpire sa kauča (eng. Couch Potatoes). Buljimo u život, koji kod nas prolazi, a mi se samo brinemo okolo tega oće li Severina rodit onako oli carskin rezon. Mozak nan ispiredu sa raznin Facebook prosvjedima, di je novinarima „mainstream“ medija najbitnije spomenit kako „ta i ta facebook grupa“ jema mašo (pun kua i osansto, za sjevernjake) istomišljenika, ne bi da je dosta samo viknit „Ajmo!“ pa će past sva sila i nepravda ovega svita. A da ne govorimo kako razni wannabe GreenPeace aktivisti sa poluinformacijama i njima naoko suprotstavljeni, ali vrlo srodni političari sa svojim pažljivo tempiranim i doziranim kampanjama tiraju one koji ne misle svojon glavon da zamutidu i ovo malo čiste vode ča nan je još ostalo. Pokoljimo se, potucimo se, bar nećemo mislit na monade. Živili naši! Doli njiovi!
E, sad dolazimo na ono najzanimljivije, pod radnin nazivon
JUNAČINE SA KAUČA
Anonimnost, kako to lipo zvuči. Moreš anonimno poslat šefa u materinu, a on ti neće dat otkaz, jer ne zna ko ga je posla. Moreš vikat „Živija Kralj!“ ... „Živija Tito!“ ... „Živila grbača radnoga naroda!“ ... „Doli Hloverka!“ ... „Vratite Šprajca!“ ... "Doli šveleri!"
Moreš radit ča te je volja, jer ti niko ništa ne more, jer ne znadu ko si ...
Demokracija? Anarkija? Pametniji od mene bi to nazvali VLADAVINA RULJE.
Na OVOME LINKU san naša zanimljivi članak na ovu temu, pa bi ga, da oprostite, uz dužno poštovanje navođenja autora i izvornika, prinija u potpunosti. Jer san, ka ritko di i ritko kad, naiša na slično razmišljanje ... makar SAMO po ovome pitanju
Jonas Gardell: Prijetnja iz anonimnog prostora
(Truslen fra det anonyme rum),
objavljeno 27. prosinca 2009, dagbladet Politiken, Křbenhavn)
U proljeće 2009. primio sam putem Interneta prijetnju smrću. Prijetilo mi se odsjecanjem glave i obečašćenjem moga mrtvog tijela. Policija je prijtnju uzela ozbiljno i otpočela istragu.
Brzo i bez problema pronadjeno je računalo s kojega je proijetnja poslana, ali nije se moglo ući trag osobi-korisniku, pa je istraga ubrzo zaustavljena. Kao i obično.
Iz policije su rekli da većinu prijetnji i šikana koje javna osoba kao što sam i sam prima, bivaju odaslane s računala na kojima je iz jednog ili drugog razloga nemoguće otkriti i uhvatiti samog pošiljatelja.
Kad su 4000 godina prije naše ere stvoreni prvi gradovi u Mezopotamiji, pojavila se potreba za pravilima koja reguliraju kako će ljudi živjeti zajedno, i za zakonima koji će spriječiti da ljudi ne ubijaju jedni druge i ne pljačkaju tudju imovinu nekažnjeno. Tim zakonima postavljene su granice koje su trebale zaštiti one slabe da ne budu bezobzirno iskorištavani od moćnijih.
Hebrejska riječ “choq”, kojas ekoristi zau značenju “ granica” može značiti i zakon ili red. Bog je svojim zakonima iz kaosa stvorio red, odredjujući granice. Obala je granica izmedju mora i kopna, zora je granica izmedju noći i dana. Kada se je nekada pohvalno govorilo o gradovima, često su upravo zidine bile te koje se hvalilo. Zidine, granica, zakoni koji nas štite od kaosa.
Da bi se zakoni mogli provesti, morala je postojati neka moć, Bog, ili vlast koja se je po dobru i po zlu brinula da postavljene granice budu respektirane.
Iz različitih razloga, opstaju situacije kada zakon nije moguće provoditi. Npr., u slučaju rata, prirodnih katastrofa ili u banalnom slučaju kada u velikom gradu nestane struje na u trajanju od više od nekoliko sati – situacije u kojima ”dogovor” o tome kako se ljudi odnose jedni prema drugima prestaju vrijediti.
Kada se takvo nešto dogodi, bilo tko može počiniti različita nedjela jer rizik da se bude kažnjen više ne postoji ili je minimalan. Isto tako čovjek se može osjetiti potaknut na nedjela i okrutnosti za koja u normalnim okolnostima ne bi niti sanjao da ih može počiniti.
Upravo takva situacija je nastala pojavom i raširenosti Interneta u posljednjem desetljeću.
Ljudi, koji pod plaštom anonimnosti i brojnosti mogu zanemariti zakone, red, čast i respekt prema drugim ljudima. Drugim riječima: vladavina rulje.
To npr. znači da švedski The Pirate Bay može nekažnjeno objaviti slike s obdukcije ubijenog djeteta i vrijedjati djetetovog oca kada ih on moli da to ne čine.
To znači da se bez rizika od sudskog progona meni može prijetiti klanjem i detaljno opisivati kako će se obesčastiti moje mrtvo tijelo.
To znači da se svatko može domoći radova književnika i drugih umjetnika, bez da plati ili, što je još gore, bez da pita za dozvolu.
Vladavina rulje predstavlja ono najniže u ljuskoj naravi. Romantiziranje rulje je zavaravanje, i pokušaji da se ona pridobije na svoju stranu je pogrešno. Vladavina rulje nije nikakvo ljuudsko pravo.
U cijeloj Europi debatira se o integritetu na Internetu, i često polazište je da bi anonimnost trebala biti ljudskim pravom i da je ona bezuvjetno nešto pozitivno i poželjno, što nije istina.
Jer, moći posjedovati identitet – ne biti anoniman – je na više načina daleko važnije pitanje ljudskoog prava. Oni, koji se bore protiv bilo kojeg oblika nadzora i kontrole, najčešće se prikazuju kao neka vrsta heroja u borbi za slobodu. Ali, istovremeno postoje zemlje u kojima ilegalni useljenici nemaju veće želje nego je stjecanje identiteta. Uključiti se i pripadati jednom društvu znači da se nečija odgovornost, ali i prava, reguliraju. To je nešto najvažnije. Sjetimo se , prvi zakoni koji su napisani, služili su zaštiti onih najslabijih od samovolje jakih.
Kada švedski ponudjači internetskih usluga, kao reakcija na novi zakon o zaštiti intelektualnih prava , kažu da treba uništiti sve podatke o ilegalnim korisnicima intelektualnih prava (čime bi se onemogućio njihov progon), i kada neki članovi švedskog parlamenta pozivaju i ostale ponudjače da učine isto, oni ne čine ništa drugo nego brane pravo ljudi da budu rulja, i ništa više.
To sa demokracijom i slobodom govora nema nikakve veze.
U demokraciji, radi se o tome da se slobodno može pripadati različitim političkim strankama, vjerskih zajednica i drugih interesnih organizacija, i da de otvoreno može izraziti svoje mišljenje bez rizika od izlaganja bilo kakvom šikaniranju i kazni.
To je dijametralno suprotno vladavini rulje.
Svaka poruka ima jednog pošiljatelja i jednog (ili više) primatelja. Da bi se neka poruka mogla vrednovati, mora se znati tko je pošiljatelj i tko je primatelj.
Jedan mali primjer: Vic o Židovima ispričan od jednog Židova drugome može biti smiješan, ali ista šala ako ju jedan nacist ispriča drugome, može biti neukusna.
Bez poznavalja pošiljatelja poruke, vrijednost i najbolje poruke drastično opada. Pravo širenja informacija i mišljenja slobodno i anonmno na Internetu, naravno jest pitanje demokracije u diktaturama kao što su Kina ili Iran u kojima ne postojipotpuna sloboda izražavanja i okupljanja. Ali, u otvorenoj i demokratskoj Europi, isto to pravo u cyberspace-u može predstavljati prijetnju ljudima, jer se anonimnost otvoreno i svjesno koristi kao sredstvo zastašivanja, ponižavanja i progona onih s drukčijim ponašanjem i mišljenjima.
Ako se osvrnemo na proteklo desetljeće, dominira ekslozivan rast novih socijalnih medija. Informacije, slike, vijesti tekstovi strelovito se šire na mreži, dijele se kao stanice što nije uopće moguće sagledati, a kamo li spriječiti. To je fantastično kada se to upotrijebi kao sredstvo za širenje demokracije u autoritativnim režimima , ali anonimnost, brojnost i neodgovornost znače isto da se laži, tračevi, poluistine i klevete mogu raširiti nevjerojatnom brzinom i efektivitetom, tako da njihove žrtve ostaju potpuno bespomoćne.
Kada je Heinrich Böll 1974. pisao o izgubljenoj časti Katharine Blumm, nije imao pojma što Katharinu čeka tek nekoliko desetljeća kasnije. Ja se bojim anonimnosti. Postoje zastrašujući rezultati znanstvenih istraživanja koja pokazuju u kojoj su mjeri ljudi, koji se odreknu svog identiteta i ne riskiraju da budu prepoznati i kažnjeni, spremni ponižavati i torturirati druge, njima nepoznate, ljude.
Slični eksperimenti isto pokazuju da ljudi kojima se silom oduzme identitet, brzo gube svoje ljudsko dostojanstvo.
Uzmeš li nekome ime, uzmeš li mu odjeću i obriješ mu svu kosu, iznenaditi ćeš se kolikom brzinom taj čovjek prestaje biti čovjekom u tvojim očima.
I onda ga možeš ponižavati, smatrati ga stokom i odvesti ga kao stoku u klaonicu. Zapaliti njegovo tijelo ili ga baciti u masovnu grobnicu. Skuhati od njega sapun. To se je dogadjalo. To se i danas dogadja. I dogoditi će se ponovno.
Anonimizacija dehumanizira ljude.
Kad članovi Ku Klux Klana sakrivaju svoje lice kapuljačama, to nije samo da bi zaštitili svoj identitet protiv zakonskog progona, nego i zato što kada se odrekneš svoga lica i svoga identiteta , možeš si dozvoliti da činiš nedjela s kojima se inače ne želiš poistovjetiti. Iz istog razloga se zatvorenici šišaju do gole glave i oduzima im se vlastita odjeća: čovjeku bez identiteta se lakše i s manje razmišljanja nanijeti ozljeda.
Kada je suvremena borba za oslobodjenje homoseksualaca započela krajem 70-ih, jedan važan dio te borbe bila je de-anonimizacija. Iskočiti! Jer, dokle god su homoseksualci bili “oni tamo”, anonimni drugi”, moglo im se prijetiti, kažnjavati ih i plašiti.
U Kaliforniji su željeli uvesti zakon kojim bi se otpustili svi homoseksualni učitelji u javnim školama. Kao reakciju na to, porvi otvoreno homoseksualni politričar u USA, Harvey Milk, pozvao je sve homoseksualce da ”iskoče” iz anonimnosti. Logika ke bila da ako ”obični” ljudi spoznaju da su homoseksualci njihovi prijatelji, kolege, sinovi i kćeri, prodavač u kiosku ili medicinska sestra u bolnici, oni se više neće bojati i neće mrziti na isti način kao prije.
Otvorenost je bila i jest najvažnije sredstvo u borbi za slobodu. Ali naravno, s time je povezan i odredjeni rizik. Harvey Milk je ubijen. I Martin Luther King. Ali ipak, vjerujem da je otvorenost jedini put naprijed. ”U otvorenosti su tvoje mogućnosti” – kako kaže omiljeni svedski psalam.
Ponovno, odemo li u najranije visoke civilizacije Mezopotamije u dolini izmedju Eufrata i Tigrisa, gdje su izrasli gradovi s reguliranim političkim upravljanjem, vojskom i snagama reda, naći ćemo zakone i pravila koji su utvrdili pravila prema kojima ljudi moraju zivjeti, kao i općenitost o tome da se zakoni moraju poštovati. U antici se je to izricalo kao: Bog je odredio granice kaosa.
Te granice treba poštovati da se kaos ne bi proširio, da anonimna rulja ne bi svojim agresivnim napadima stekla vlast. Ako nećemo diskutirati i odrediti granice, učiniti će to neki drugi za nas.
I na isti način kako diskutiramo na koji način nas država i naddržavne institucije nadgledaju, moramo diskutirati i o tome kako to čine velike korporacije kao npr. Google ili Apple. Kako će se sve one informacije o nama koje oni prikupljaju sa ili bez našeg pristanka , mogu koristiti ako dospiju u pogrešne ruke? Neki moji prijatelji se oduševljavaju činjenicom na na Google Earth mogu pronaći vlastiti vrt. Oni misle da je to super. Ja mislim da je to zastrašujuće.
Ili na primjer, prilikom kupovine u ICA supermarketu, ICA registrira sve što kupimi za ”nagradu” nude popust na 4 proizvoda svaki mjesec. To zapravo predstavlja nečuveno kršenje mog identiteta, ali ja sam sretan jer dobijem 20% popusta na stvari koje rado kupujem.
Ili, npr.iTunes koja zna sve o tome kakvu glazbu najčešće slušam. To su informacije koje sam ”dobrovoljno” bio prisiljen dati dozvolu da se prikupljaju. Što će se desiti ako netko u budućnosti iskoristi te podatke za zaključivanje o mojim političkim religioznim ili seksualnim pozicijama?
Gotovo svaki puta kada uključim računalo, suočavam se sa ponudom za instalaciju različitih dopuna software-a, i ja, kao i većina ostalih, dozvoljavam instalaciju bez i najmanje znanja o čemu se zapravo radi. I licencni ugovor koji obavezno ide uz to, prihvaćam bez uvida u njegov sadržaj i bez pregovaranja. Ako to ne učinim, moje računalo će prestati funkcionirati.
Mi reduciramo našu slobodu na pitanje o tome možemo li gledati neki film a da za to ne platimo, ili na pravo da možemo anonimno ogovarati svoje bližnje. Istovremeno, srljamo u totalitarno društvo uz slavodobitno ”I accept!” ili ” Vidim svoj vrt na Google Earth!”
U civiliziranom društvu granice se moraju postaviti i obraniti, kako bi se garantiralo ostvarenje prava slabih i bespomoćnih. Istovremeno, granice koje su prestroge predstavljaju takodjer veliku prijetnju. Dolazeće godine biti će odlučne po pitanju tko je taj tko će te granice definirati i pod kojim uvjetima.
Nadan se da ste uspili ovo pročitat do kraja, ja jesan. I zgrozija san se sa nekin implikacijama iz ovoga teksta. Di ovo sve vodi? Je li otpor uzaludan?
Sloboda da, anonimnost da, ali neke granice moraju postojat i mora ih se poštivat.
Ka ča mora postojat sloboda da se izrazi svoje mišljenje, mora postojat i odgovornost za učinjeno/izgovoreno. Isto tako ono ča dozvoljavaš sebi, MORAŠ dozvolit i drugome.
Kako je i napisa Jonas Gardell u zadnjemu pasusu svoga teksta.
Zdravi i veseli bili!
Subota, zadnja užežin pokladnoga utorka. Zadnja užežin korizme. Sve san i zapantija. Pogotovo onu 2003. kad su izašle sve vatrogasne aute iz garaže u dvor i upalili rotirke i sirene. Dunkve, tako su me moji vatrogasci dočekali kad san se vratija iz crikve, kad san potpisa i kad san Zakonitoj reka „DA“.
Subota, zadnja pri pokladnoga utorka, kad je u Mašogradu uvik bilo posebno vrime, posebno raspoloženje, jer počinje Povorka, koja kreće u tri ure pozapodne, sa pokojne Pilane. Pozivali bi danima svekoliko pučanstvo Kaštel Sućurca, poznatijega ka Mašograd, da dođedu vidit ča smo in mi umaškarani spremili, da dojdedu povirit maškaranu povorku, da vazmedu Mašogadur i vididu kome se „omaklo“ pa je završija unutra.
Svake godine se živilo i spremalo za tu subotu. Samo, ovi put je bilo drugovačije ...
Zanamisto pisme, veselja, trumbetavanja i di koje beštimje ... ovi put su se u tri ure pozapodne čula samo crkovna zvona. Ona gori, u Gospe na Hladi. Di će, pri oli posli, završit svaki od nas ... niko neće za sime ostat. Samo neka gre po redu, u svoje vrime ...
Puno je smrti bilo u ovu godinu dan. Priko više toga, mašo ... i to one priko reda, vanka mire ... svaka smrt nas je dosad ranila, ali ova zadnja, u prvi misec, kad je partija naš Dida, to nas je dotuklo. Ispratili smo ga, kako Bog zapovida, i poslin par dan, našli se, ladni glav, i poslin dugoga sastančenja, odlučili da ćemo ove godine "apstinirat", naše maškare i sva gostovanja. A zanamisto tega, u dogovoru sa don Emanuelon, učinit misu u Gospe na Hladi.
Dunkve, misa je bila i unazad par godin ... ali ova je bila posebna ... za Didu i sve one naše stare ča su nas napustili, i po redu i priko reda ... i u zadnji godinu dan i sve godine prije.
Pomolili smo se, zapalili sviću na Glavnomen križu ... i onda se u tišini skalali doli, mi rečemo u Selo, u prostorije od Maškar, progovorit koju besidu i popit jednu za pokoj duši, onima ča i više nima ...
Ne mogu, ubijte me, ne mogu se ne sitit maškar u ova doba godine. Ako slučajno i zaboravin, badne me Zakonita pa ka ono da neče napomene godišnjicu. A i godišnjica mi je usko vezana za maškare. Dunkve, 1.3. 2003. godine Gospodnje, kad san potpisa ono ča san potpisa, i kad san reka „oću“ ... bile su u Mašogradu maškare. I tribalo je bit sve izmišano, da se nije dogodilo ča se nije tribalo dogodit, umra mi je ženi ujac u subotu ujutro i dobro je ičega i bilo. I dan danas mi nosidu pod nos mater i Zlato Mamino da san zamalo okasnija oženit se jerbo san iša slikavat maškare.
Bilo je puno toga sve ove godine, i smija i plača, i usponi i padov ... i života i smrti ... nažalost, ča nas je i dotuklo ove godine pa ćemo malo pauzirat sa krnjevalskin događanjima i gostovanjima ...
Ma svejedno, uz dužno štovanje svi razloga za pauziranje, ni kriv ni dužan, doša san u napast ... kako mi je bila riknila jedna makinja sa arhivon, onda mi je sve prošlo kroz ruke kad san spašava ča se da spasit, pa su mi tako došle pod ruku i slike povorke i iz Mašogadura od ovi pusti godin ... zasvrbilo me je, moran priznat
Jednu godinu san, skupa sa mojin kumon @pečinon, iša ča iz maškar. 'beš ti posal di se niko nikad nije pokara (posvađa, za sjevernjake) ... onda san uteka u Rijeku na dičji krnjeval sa Vinkon samo da ne dođen u napast ča napravit ovod ... ali ne mogu. To je bilo jače od mene i sad učinen ča mogu, karan se i smijen skupa sa ostalon ekipon. I plačen ... nažalost, u zanje vrime puno više nego ča bi to bilo ko od nas tija ...
Zato san složija ovi mali slide-show, koji nima nikakove pretenzije da sveobuhvatno prikaže cile cilcate mašogradske maškare u desetak godin (da ne rečen TRINAJST) okad i prakticiramo u obnovljenome sastavu ... dogodine, ili za misec dan, bi siguro odabra koje druge slike ... ali eto, kome sve svidi, biće mi drago, a kome ne, a ča ću mu ja ;)
