Svakoga dvadesetisedmoga srpnja, pri dvadesetak godin znanoga ka Dan Ustanka, padaju mi iste monade napamet, pucaju me flešbekovi, pogotovo ka ovi par dan, kad zapuše malo više bure i počmedu zunzit kanaderi, airtraktori, freze, kari, helikopteri i sve ostalo ča je piturano u žutu oli crvenu boju, i jema plava svitla i sirenu oli propelu (elisu, za sjevernjake), sve ča lize po zemlji oli leti, i baca vodu, more, savuru (pijesak, za sjevernjake) ili ča već more, za podušit dobrega slugu ali lošega gospodara.
Vatru, naravno.
Skužajte za slike. Kanaderi su letili daleko uz Kozjak, a meni oprema nije bila pri ruci. Mea Culpa!
Davne, iljadu devesto sedandeset i prve godine, u ova doba, dogodilo se par stvari u naše malo misto. Mašograd. Službenoga naziva Kaštel Sućurac.
Naš Gaj, gusta divja šuma naviše mista, bija je u plamenu.
Nije to baš lako objasnit, ali naši su mišćani bili na neki poseban način vezani uz Gaj, koji i je onega rata sakriva prid bombarderima, jedne i druge strane, a i na neki način i je priranija, jer su se prodavala drva, najčešće češmina, za priranit gladna justa.
Zato, ne dirajte u Gaj, jerbo bi van bilo lakše kojemu Šibenčaninu reč „Ne znaš pivat“ nego kojemu Sućuraninu grubu besidu kontra Gaja.
I ne falijen, uvik se u nas pisa Gaj sa velikin početnin slovon.
Zašto ovoliki uvod? U ona turbulentna vrimena (1971.!!) Svak je svakoga malo nakrivo gleda ... ali kad je Gaj deboto izgorija, u velikoj vatrenoj apokalipsi, cilo, ali baš CILO SELO, bez obzira na godine, politička uvjerenja i vjeroispovist, je išlo gasit. Skupija bi se koji stari trliš (radna odjeća, za sjevernjake), vazeja bi se kosir (srp, za sjevernjake) za osić koju granu i udri. Nije bilo ni kanaderi, ni tehnike, ništa. Samo jubav prema Gaju, luda glava i tvrdoglava upornost da se nešto napravi. I u ta vatrena i luda vrimena rodila se među ondašnjon mularijon (mladeži, za sjevernjake) ideja o osnivanju tzv. Omladinske vatrogasne brigade.
photo: Portal vatrogasaca RH
Koja je i realizirana ka DVD „Mladost“ na skupštini u deseti misec iste godine. Goli i bosi ... odili su autobusima na požare, dokle nisu, kad su malo stali na noge, dobili koje auto od starije vatrogasne braće, ka ča iznošenu robu proslijedimo dalje rodbini, jer nan je žaj bacit, a „malome još more poslužit“. Ko sritniji od nji kad su dobili staroga IMV kombija, ili Dajca, ili Zastavicu, koji su više vrimena provodili „na kanalu“ vengo u voznome stanju. I morali su se parkirat na nizbrdici. Za svaki slučaj 
photo: Portal vatrogasaca RH
I polako, polako, resli smo. Sad već mogu i napisat SMO, jerbo san zajeba mater, pa je uvatija na brzinu da mi potpiše pristupnicu. Kad san krenija u osmi razred puške skule (osnovne škole, za sjevernjake) 1977. godine. A i pri toga bi me u zadnji čas vadili iz autobusa, kad bi se uvalija unutra i tija poć sa njima „na požar“.
Najpri smo bili postanari u Miškovca, jednoga od naši prvi komandiri (sad se to zove zapovjednik), a kad smo priresli one njegove dvi sobe u koje nas je smistija, onda nas je lokalna vlast smistila u staru kuću, na mistu di je sad Ambulanta. Ajme prostora. I mista za vježbat. I stari borov za obisit cjevi potla požara, da se brže osušidu.
photo: Portal vatrogasaca RH
I tot nas je posjetila TV Beograd, reportažu je učinila Dunja Lango. Dobili smo i kolor TV. Ej, pazite, radi se sedandesetinekoj godini, kad u cila Kaštila nije bilo deset televizij u boji.
Počeli smo polako odit i na takmičenja vanka bivše splitske općine. Sićan se, moje prvo veće takmičenje je bilo prve godine kad san se upisa, ka omladinac, sedandesetisedme, republičko natjecanje u Petrinji.
Sidija san na zadnjemu sicu, u pripravljenome bolničkome milletrečento (tisućutristaču, za sjevernjake) i to deboto na štangi (željeznoj cijevi, za sjevernjake), jer je tapecirung od sica davno posta misaona imenica. Ali, ko je smija ča reč. Od sriće di gremo na put.
I znate ča je najboje od svega? Kako smo mi svi bili malo tehnički plesnuti (navudreni, za sjevernjake) to smo neumorno slikavali, snimali na sve onda dostupno. Ne virujete? Pogledajte OVO, pa ćete znat da ne pričamo monade.
Nikidan san iša u nabavu dva diska od dva terabajta, za arhivu.
Di smo ono stali, a, prvo natjecanje. Petrinja. Pa Pula ... Nisan se još obrija, nikakvi nagovori nisu pomogli, ali kad san vidija vatrogasnu ekipu popravilišta u Glini, nije me više tribalo nagovarat. Parili su ka da su sad došli sa snimanja „Bitke na Neretvi“. Ali pod komandon Orsona Wellesa
Dunkve, kod prvoga brijanja se vidilo da potičen iz mesarske familije. Skoro san završija na hitnoj, ča radi tupe lancete (žileta, za sjevernjake), a ča radi velikoga iskustva u brijanju.
Dalje su se događaji, glede vatrogastva, nizali deboto filmskon brzinon.
Ovi put isprepleteno i sa feštama od maškara, početkon osandeseti, u kojima smo aktivno sudjelovali.
Prve smo maškarane svečanosti, 1980. godine, snimali sa posuđenon videokameron, pa smo u današnjemu kafiću „Madera“ (onda se zva "Kaštelet" i nije bija kafić vengo krčma) prigledavali snimku nastupa klape Trogir. I usput uvjerili mjesnoga bricu (brijača, za sjevernjake) da je to na drugome programu. Mislin da još namišta televiziju. Ako je nije zaitnija kroz ponistru.
Dogodine smo se već bili primodernali. Vatrogasna Olimpijada u Beblingenu, ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Koju su naše ženske, usput rečeno, osvojile. I vježbale bolje nego i neke muške ekipe. Onda se nabavilo opreme, Saba stacionarni videorekorder, Hitachi prenosni videorekorder, Sony Trinitron kamera. Sve po spisku. I sve pri vrju u svojin kategorijan.
Pa smo dogodine na maškaran, a i svugdi di smo odili, snimali sami. I sad to, skupa sa slikan, tramakajemo i spremamo u digitaliziranu arhivu. Straj me da će i ona dva diska od dva terabajta bit malo. Sićan se kako se naš prvi predsjednik, Ivica Batina, umeja dok nije pribacija onu najprvu arhivu, sa 8mm filma, u digitalni format. A mislin da su partila bar dva skenera dokle su se skenirale sve slike.
... ženska ekipa 1983. godine ... sa voditeljen, @acivijen ...
I ovon bi prilikon citira Spomenutoga Ivicu Batinu, našega @acivija, dugogodišnjega alfu & omegu Društva ...
U ono doba je DVD Mladost bilo vodeće društvo u naše malo misto, ma koliko neki mučali o tome, i tvrdili suprotno, iz zavisti, ljubomore, ili neke druge, ipak, ljudske emocije ... ali činjenice ne lažu.
DVD „Mladost“ je uvijek nekom čudnom božjom voljom bilo prvo u svemu, (...)
1. Od početka sedamdesetih (od osnutka) imali smo filmsku kameru i sve bilježili na 8-mm vrpcu… snimali dokumentarne filmove i danas imamo neprocjenjivu arhivu…
2. Od početka osamdesetih među prvima smo na ovom području imali video-kameru i s njom sve bilježili, (...)
3. Od 1986. imamo prvi Fax, kao probni proizvod EI Niš licence Xeroxa. (...)
4. Od 1988.g. prvi na području Kaštela i HVZ-a imamo PC i s njim radimo čuda, izigravamo galopirajuću inflaciju i od zarađenih para kupujemo potpuno novi turistički autobus. Prelazimo na potpuno kompjuterizirano vođenje svih poslova društva! (...)
5. Početkom 2000-tih sa klasične fotografije prelazimo na digitalnu, nezamislivo puno snimljenih slika, događaja i slično.
Skoro da san zaboravija da smo krajen sedandeseti godin počeli gradit vatrogasni dom, na skretanju sa Magistrale u Sućurac. I osandesetičetvrte smo ga otvorili. I opet povist piše romane. Triba ga je otvorit jedan političar, porijeklon iz našega mista. I u sve novine je tako pisalo. Ali on je očito ti dan jema pametnijega posla, tako da je na kraju onu famoznu VRPCU prisika naš dugogodišnji član, jedan od osnivači, Branko Žuvela. Ča na kraju u nijedne novine nije pisalo.
Kad se zgradija ti Vatrogasni dom, polako smo počeli bit centar događanji u mistu. Ma koliko neki mučali (šutjeli, za sjevernjake), o tome. I ma koliko to nekima ne bilo baš po volji. Ali, baš me briga za zle jezike. Nakon povratka iz vojske, osandeset i druge, našlo se opet nas par tehnički potkovani omladinaca, pa smo držali niko vrime i disko u Domu, naravno, svo to vrime smo redovito odili po takmičenjima, vježbali, nastupali, ubirali medalje i na domaćin i međunarodnin natjecanjima.
Jedan od najgori iskustava, glede gašenja, bila je Korčula, 1985. g., kad je izgorilo dvadeset i nešto kvadratni kilometri borovine. Koju niko nije taka od onega rata. Pucala je municija. Njemačka grune, ka nova, a talijanska, ka dičja pištola, samo ka malo jači prdac. Brzo posli toga je došla i Jugoplastika, odnosno požar kombinata. Onda san se prvi put usra od straja, ka grlica, i ono baš ljudski, reka da ne mogu poć. Šuma je šuma, uvik moreš uteć na izgoreno, ali požar u zgradi ... brrrrrr.
Malo po malo, vrime je činilo svoje. I uzimalo danak ... Počeli su nan polako partivat osnivači, Ivica Katić, Mario Žegarac, Jozo Luketin, Ineska, Mate Šunjić ... ajme, nadan se da nikoga nisan zaboravija.
Neki od bolesti, a neki, naš Mate, ka danak Domovinskoga rata. Pokoj in duši. Svima, i ako san koga zaboravija napisat. Ovo ipak nije monografija. Moran ostavit čako i za dogodine. Ne konzultiran literaturu, arhivu. Samo svoja sjećanja. Moj osobni deža vu. Koji me puca svaki put u ova doba godine.
I svake godine se sitin Ogiju čestitat rođendan.
Dvadeset i sedmi srpnja, kad mu je otac iša po njega i mater u rodilište, čovik se malo proveselija, ka za trećega sina, i na upit žene „Kako ćemo zvat maloga?“ onako iz prve odgovorija OGNJEN, jerbo se, ka i svi Sućurani, par dan pri toga nije naspava radi onega požara sa početka.
I tako je krug, privremeno zatvoren. Do dogodine. I lipe okrugle godišnjice.
I još jedne priče, i prisjećanja, kako smo resli skupa sa vatrogascima i u vatrogascima ...
photo: Portal vatrogasaca RH
Zdravi i veseli bili!  
|
...
a ja blesirane noge, moran gledat izdaleka. Jer ako gren gasit pa se iskrenen, tribaće in helikopter da me dignedu. A sigurno je da in je potribitiji za škropit sa moren odozgara nego da se bavidu pizdarijama.
