Evo, sad san doša doma i sredija utiske ... lako za utiske, ali sredija san i slike. Više – manje ... ono ča smin kazat 
Dunkve, ponediljak nisan baš puno đirava. Samo san priša priko trga, registrirajuć ono zašto je Zagreb Zagreb, a zašto Split nikad neće bit Zagreb. Teška srca ali san mora ovo reć, ča je, je 
Našima doli je bilo skupo stavit bokun pozornice i projektora za utakmice koje bi bar malo olakšale situiaciju nama «normalnima» koji se nismo uputili put Kurbe Auštrije. Manjina ča nisu tili, a većina koja bi bila išla a ne more, iz objaktivnih i subjektivnih razloga. Ma koliko šutjeli o tome i ne tili priznat istinu.
Nakon toga san se uvalija u «Čarlija» gledat Francuska-Rumunjska. Ako je to ikako moguće, tekma je bila dosadna skoro ka naša sa domaćinom. Samo ča su jemali poštenoga suca (ipak nije Platini baš predsjednik kućnoga savjeta) ali gol ne bi bija pa do ujutro  .
Nakon toga, zaobilazeći u širokom luku «Algoritam», da ne bi bilo neplaniranog troška uputija san se u hotel «Fala» na zasluženi (?) odmor. Na pitanje ljubazne recepcionerke kada me triba potrudit odgovorija san samo sa smješkom i mahanjam glave u smjeru livo-desno.
Na moju veliku žalost, baš otu večer je u Domu Sportova svira Marc Knopfler. Ako ko od vas ča čitate ne zna ili nikad nije čuja za toga lika, sramite se bar petnajst minuti
Teška srca san odbija ljubazno ponuđenu kartu za koncert i ipak osta u hotelu, a snimke sa koncerta (foto i video) koje mi je prijatelj Zvonko ustupija, ostavija san za u dogledno vrime napravit posebni post.
Nakon odgledane lipotice od utakmice Holandija:Italija, slatko san zaspa snom pravednika. Bar mo je pinkicu bilo lakše ča nisan iša na koncert.
Sutradan san malo prošeta po susidstvu, pa san malo gleda kaubojca u portunu Katedrale Hrvatskog Duha ...
... pijuckajući piće, lagano, bezalkoholno i bez mjehurića, sam ili u društvu zanimljivih likova ...
... ko je reka da volin samo sebe ...
I tako mi je lagano prošlo par sati. E, a to ča je bilo u ti par uri, nažalost, moran primučat. Privremeno. Do 13. 11. (četvrtak) ove godine. Najvjerojatnije, jer, kako kažu neposredni proizvođači, nedokučivi su puti Gospodnji i sam Bog, valjda, zna kad počinje Jesenska Shema, a ovo bi tribala bit 24. emisija u jesenskoj shemi Uglavnom, bićete na vrime obavješteni, nemojte sumnjat u to
A popodne, popodne mi je prošlo u sekund. Tako je to kad se provede u dobrom društvu. Najpri smo malo nazdravili ...
... nije bija baš crni Guiness, ali nije bija ništa lošiji. Dapače!
A glad san utažija sa domorodačkin specijaliteton. U jelovniku lipo piše da je ovi punjeni šnicel sa kroketima zove «Veseli Purger»...
... i da znate da je bilo ukusno. I hranjivo! Mljac! Njam!
A i dosadno nije bilo. To nikako ... Na istome mistu, tu di smo nabasali, bila je na ručku i neka japanska penzionerska ekskurzija, pa su imali i prikladnu zabavu.
I ljubazno su nan dopustili da se slikamo sa zabavljačima ...
Zgubidan sa bajsom, Šestinke i moja malenkost ...
... uglavnom, odavna nisan konzumira ukusniji obrok u ugodnijem okruženju vengo ča je bija ovi «Veseli Purger» ... a u potrazi za desertom odluku san prepustija Zvonku, autohtonom domorocu, za razliku od njiovoga poteštata (gradonačelnik, za sjevernjake).
I eto nas za čas prid slastičarnon «Orijent», nemojte me pitat u koju je ulicu jerbo san zaboravija, ali san zato siguran, i prisežen da su kolači FENOMENALNI
Počevši od ovoga vlakića od marcipana u izlogu (po narudžbi, cca 1000 kn)
... pa do kolača koji su, svi do jednoga, ukusni ... o sladoledu da i ne govorin ...
... zli jezici bi rekli da mi ne triba ogledalo, jer san se i bez njega udupla
... a tribalo se lagano uputit i doma ...
... prispili smo na kolodvor na vrime, ali zaludu. Kad ja negdi ne okasnin, odma se mora dogodit koja monada ... Kasnili smo u polasku kvarat od ure (frtalj, za sjevernjake), a dokle smo došli do doli, zakašnjenje je nareslo na tri kvarta od ure.
Fala na pitanju, putovanje je prošlo skroz OK, jer san uz male taktičke poteze, doduše zabranjene Ženevskon konvencijom (skidanje cipela i čarapa) uspija zadržat kupe samo za sebe cilin puten.
Probudija san se lagano okolo Primorskoga Dolca, taman na vrime da u Kaštel Starome slikan mašku koja je volila vlakove ...
... i na kraju kraja, dome, slatki dome ...
Bilo je lipo i kratko je trajalo. Ko zna, možda i ponovin ovo, u bližoj budućnosti ... A sad adio!  i ... strpljen-spašen ... 
|
