Morat ću vas razočarat, moji drage čitatelje i sve vas, slučajne prolaznike koji ponekad navratite ovod, vođeni pukon znatiželjom ili prijateljskom dojavom, da ostanemo vjerni kladioničarskoj terminologiji.
Nisan se navuka na «viški kriket i čileanski hokej» (TBF), još uvik bižin od kladionica ka vrag od tamjana, osim vrlo rijetkih prilika koje su i dokumentirane na ovome blogu, ka ča je bila ona legendarna utakmica na Wembleyu
Neman baš neko pohvalno mišljenje o onima koji su češće u kladionici nego prid oltaron ... ne volin nijednu vrstu isključivosti i pretjerivanja. Prava doza čuda radi ... botox je u pravim količinama koristan «alat» za peglanje ženske sujete i bezuspješni pokušaj zajebavanja majke prirode, a ako se pretjera, slijedeća stanica je «Gospe na Hladi».
Daleko me je odveja ovi uvod ... vrime je da malo brenzan (zakočin, za sjevernjake) ... i tu dolazimo do naslova: Kladioničarska balada. Zašto?
«Ne igrajte na Engleze» je prestava nastala iz autorskog pera Vladimira Đurđevića, a izvodi je ansambl satiričkog kazališta «Kerempuh» (nekad «Jazavac», za one pinkicu starije)
Bule, Piksi i Paun (Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Tarik Filipović) su tri prijatelja koji su na različite načine zapeli na početku sredovječnosti, u tridesetim godinama, previše da bi se zvali mladima, a još uvik premalo da bi bili «stare iskusnjare». Osim dugogodišnjeg prijateljstva, veže ih i jedna od pošasti modernog društva: strast prema klađenju/kockanju/whatever ... Radnja slijedi njih trojicu kako prate na teletextu rezultat jedne utakmice na koju su se sva tri kladili, ali na različite rezultate. Kako se minja rezultat, tako se minja i njihovo pojedinačno raspoloženje, sve šporkarije isplivaju na površinu, i ko je kome okrenija ženu, i ko se napija pa piša iz vlaka kroz prozor i slične pikanterije koje bi naš svit sveja pod zajednički nazivnik «pijana posla».
Zabavna i gledljiva predstava, koja te čak natira posli da se za neke stvari i zamisliš.
Mislin da san van dovoljno obrazložija razlog zašto smo se nas troje, Vinkica, barba Mrki i ja, uputili Užbenik pogledat Tarika uživo u nečemu ča nije kviz i ne snima se na Prisavlju.
Karte nisu bile problem, ipak mi imamo svoje ljude u Krešimirovu gradu 
Prvi put san u šibenskome kazalištu, i moran reč da mi se baš svidilo, malo kazalište, ali ukusno uređeno i baš si ono blizu glumaca, da moreš primjetit i kad mu se dlake na ruci naježuridu ...
Par minuti prije predstave dočeka nas je Miran sa kartama isprid teatra ... zajedno sa još jednon šibenskon legendon, Lucićen, najboljin meteorologon među kvizašima ...
Dočekali smo Miranovu gđu Jovanović i uspeli se gori. Jemali smo mista na galeriji, cila pozornica ka na dlanu ... za razliku od Stattlera & Waldorfa koji su, po običaju, predstavu pratili iz prve lože ...
Predstava se brzo zahuktala, radnja se odmotavala skoro filmskom brzinom ...
... do konačnog raspleta koji van ipak neću otkrit  da van ne ubijen gušt eventualnoga odlaska u teatar na ovu predstavu. Kazalište puno ka šipak, pozdravilo je aktere gromkin aplauzon, pa su se par puta morali vraćat na bis ...
A nakon predstave? Nije nan se dalo odma poć doma, noć je bila ... taman. Ni vruće ni zima, u majici kratki rukavi sa pribačenon laganon jaketicon je bilo skroz ugodno sidit vanka, na šibenskoj Poljani, odma do izlazni vrata kazališta. Ka da smo se dogovorili, pa učinili zasjedu/sačekušu/trapulu .... nedugo nakon završetka, pojavila se na vratima teatra glumačka ekipa iz predstave, pojačana sa Goranom Višnjićen. Ostali više/manje, ali kad je Tarik primjetija pun stol poznatih kvizaških lica, nije ga puno tribalo nagovarat. Nakon ča se ispozdravlja sa svima, pala je ne jedna ....
... nego dvi zajedničke slike  ...
... nakon ča su nazočni Šibenčani zamolili jednoga svoga prijatelja da nas potegne sa mojin aparaton, da i ja jeman zajedničku uspomenu sa ovega hepeninga 
Još koji minut, i zaputili smo se nazad, u našu županiju ... triba napunit baterije, jer nas odma sutradan čeka povratak Užbenik, na pub-kviz u «Azimuta», jerbo smo desetkovani opravdanim izostancima barba Mrkija i barba Željka, pa ovi put i ja moran nastupit.
Zdravi i veseli bili! 
|
